Objavljujemo detaljan izvještaj našeg vođe visokogorske sekcije, Roberta Matekovića, uspona na najviši vrh Ararat 
“Zagorska ekspedicija na turski Ararat”
Još je jedan najviši vrh neke europske države iza nas. Nakon nezaboravnog putovanja s Lukom po Kavkazu (Kazbek 5047m/nv (GEO) i Elbrus 5642m/nv(RUS)), po povratku u Hrvatsku, pao je dogovor za još jedan 5-tisućnjak, zvučnog imena Ararat. Iako je plan bio tu, novonastala situacija s pandemijom odgodila je naše putovanje za dvije godine, no kako „svako zlo bude za neko dobro“ tako se planinareći po ostalim dijelovima Europe i Hrvatske u tom razdoblju prvotna ekipa povećala na četvero. Osim našeg Franca pridružila nam se i ženska članica Katarina (ipak netko mora pripaziti na dečke). I tako, dvije godine poslije napokon smo krenuli u nove izazove. Nakon večernjeg leta za Istanbul, trebalo je dočekati jutro na aerodromu i krenuti na dodatnih dva sata leta prema Igdiru. Tamo nas je dočekao naš (turistički i planinarski) vodič Adem s kojim smo krenuli prema Dogubeyazitu, konačnom odredištu prije samog uspona na Ararat. Dogubeyazit je grad koji vas istinski upoznaje sa „pravom“ Turskom, daleko drugačijom od one koju vidite u Istanbulu i drugim popularnim odredištima za turiste. Smješten je na samoj granici sa Iranom što smo zapazili tek nakon učestalih kontrola koje vrše vojnici sa dugim cijevima. Unatoč tome, vrlo brzo shvaćamo kako su provjere dio rutinske svakodnevnice te na čelu s vodičem, odlazimo u obilazak grada u posjet drugoj po veličini palači u Turskoj, Ishak Pasa Saray, odmah iza (mnogima poznatije) palače Topkapi Sarayi u Istanbulu. Palača je smještena na nadmorskoj visini od 2.200m, a izgradnja je započeta 1685 g. Po povratku u hotel slijedilo je zadnje provjeravanje opreme te raniji počinak kako bi se što bolje pripremili za napore idućih dana. Ujutro nas dočekuje dobro raspoloženi Adem i krećemo mini busom kroz pustinju sve do kurdskog sela na 2.200 m/nv gdje napokon počinje naš uspon. Nakon nekoliko sati hoda krajolik se mijenja iz pustinjskog u plodnije tlo prekriveno zelenom travom na kojima pasu mnogobrojne ovce i konji pod budnim okom vlasnika, nomada i njihovih pasa, turskih kangala, za koje nam Adem tvrdi da su to miroljubivi obiteljski nomadski psi(?!). Na Ararat nije moguće krenuti bez lokalnog vodiča, a ti psi su samo jedan od razloga zbog kojih je tako. Nakon nekoliko sati hoda stižemo u prvi kamp na 3400m/nv, gdje podižemo šatore i kuhamo ručak. Za lokalno stanovništvo koje ne konzumira alkohol Ararat predstavlja svetu planinu pa guštanje u pivi na 3200m nije baš prihvatljivo zbog čega se odlučujemo otići na aklimatizaciju kako bismo lakše podnijeli predstojeće napore, te nastavili tradiciju uživanja u pivu i prekrasnim pogledima nakon planinarskog uspona. Na tom putu smo se malo zaboravili i stigli do visine od 3800 m/nv gdje smo naletjeli na novi kamp sa kojeg je grupa rusa planirala sljedeći dan popeti vrh. Dolazak oblaka i vjetra ubrzao je ispijanje piva iza kamena te krećemo nazad prema našem logoru gdje provodimo prvu noć pod zvijezdama. Ujutro kroz šatore počinje prodirati toplina i svjetlost te nas budi sunce, unatoč poprilično vjetrovitoj noći svanuo je prekrasan miran dan. Danas je planiran uspon do drugog kampa na 4200m/nv. Sa istim vodičem uz nas idu i trojica rusa, no u malo drugačijem aranžmanu. Nama je bitno da prođemo jeftino, a njima cijena nije problem zbog čega imaju „full service“ paket koji uključuje raznoliku hranu, nošenje prtljage i vode na konjima. Za duplo manju cijenu, mi dobivamo iz lonca ako njima nešto ostane i utovaruju nam pokoji ruksak ako ima mjesta na konjima dok većinom kuhamo sami. Prolazeći kroz kamp na koji smo jučer naišli tijekom aklimatizacije saznajemo da se nitko iz tog kampa nije uspio popeti na vrh, trebalo im je 4h do našeg današnjeg cilja, što nas dodatno ohrabruje za sutrašnji dan nakon što smo isti dio prošli za nekih sat vremena. Nakon dolaska na mjesto drugog kampa procedura je ista kao i dan prije: dizanje šatora, kopanje kanala kako voda od otopljenog snijega ne bi ulazila u šatore te kretanje na aklimatizaciju. Nakon 100m uspona vidimo da nas noćas ne čeka lagani zadatak kao što smo mislili, ispred nas su snijegom prekrivene padine nagiba preko 50% (idealne za lavine). Ararat se često spominje kao najlakši 5-tisućnjak na svijetu, no meni se Kilimanjaro činio puno bezazleniji. Nakon povratka u šator i zadnjih dogovora sa vodičem počinjemo topiti snijeg kako bismo imali dovoljno vode te pripremimo čaj za noćni uspon. Dio ekipe počinje osjećati laganu glavobolju od visine koja se povlači nakon aspirina. Ja sam je dobio iznenada kada sam shvatio da mi je karimat prazan i da moram spavati na tvrdom hladnom tlu samo u vreći. U tom slučaju, aspirin nije tako djelotvoran. Oko 1h ujutro, svi polako izlazimo iz šatora, divimo se spektakularnom pogledu prema blještavim zvijezdama na nebu i osjećamo olakšanje jer nema oblaka te je vjetar zanemariv. Nakon laganog doručka (rusi su shvatili da se moraju dobro najesti prije uspona) krećemo na završni uspon, a ispod nas primjećujemo kolonu čeonih lampica koja također pokušava doseći vrh sa već spomenutog nižeg kampa. Hodajući par sati na temperaturi manjoj od -5°C jedva čekamo da nas ugriju prve zrake sunca. Korak po korak uz česte pauze za odmor doživljavamo prekrasan prizor gdje sunce svojim izlaskom sa druge strane planine oslikava cijelu dolinu sa trokutastom sjenom Ararata. Dolaskom na visinu od 4700m/nv dio ekipe počinje osjećati krizu i iscrpljenost izazvanu nedostatkom kisika (Katarini je ovo prvi uspon iznad 3000m). Pomalo neočekivano, najviše problema imao je pomoćni vodič Moustafa. Nakon njegovog povraćanja ispitivao sam Adema hoće li Moustafa biti u redu, na što mi je Adem (nimalo zabrinuto) odgovorio kako je normalno da neki vodiči imaju probleme. Moustafa je počeo sve više zaostajati, a s obzirom da je naša ekipa prevladala krizu, čim se pojavilo sunce, postali smo svjesni da nam drugi vodič nije neophodan pa je Adem odlučio poštediti jadnog Moustafu i poslati ga u kamp kako bi nam pripremio juhu i čaj nakon povratka s vrha. Na visini od 4800m/nv nema više stijena koje vire iz snijega te počinje dio vječnog leda i snijega. Na tom mjestu stavljamo dereze i krećemo na završni juriš. Za manje od jednog sata, negdje oko 07:30 po lokalnom vremenu Katarina Kajić, Luka Špehar, Frane Usmiani i Robert Mateković iz HPD Oštrc Zlatar popeli su se na 5137m/nv najviši vrh Turske. Nakon neizostavne fotografije sa impresivnim pogledima sa vrha i kratkog veselja počinjemo sa spuštanjem. S obzirom na jak vjetar na vrhu, potrebno je što prije početi silazak, a i donji dio puta je puno lakše proći dok sunce nije od snijega napravilo kaljužu. Sve prolazimo brzo i bez problema znajući da nas u kampu čeka juha i više kisika. Nakon dolaska u drugi kamp i kratkog odmora, spremamo šatore i stvari te umorni i gladni silazimo do početne točke na 2200 m/nv gdje nas čeka mini bus. Od uspona na vrh do silaska u “dolinu” hodali smo 12 sati. Večer provodimo kod Adema uz tradicionalnu večeru koju je pripremila njegova obitelj povodom uspješnog uspona, a mi zadovoljni i ispunjeni završavamo još jedno nezaboravno putovanje.
Foto: Luka Špehar
Tekst: Robert Mateković
