Uživajte u prekrasnoj priči s izleta u Skandinaviju od naših članova Marcela Kajića i Roberta Matekovića.
Napisao: Robert Mateković
Dana 8.7.2023 krenuli smo na put od par tisuća kilometara. Prvi dan nakon vožnje od 1300 km stižemo u
luku Rostok (Njemačka) iz koje noćnim trajektom prelazimo u Trelleborg (Švedska). Nakon noćne
vožnje i polusna u kabinama, drugi dan imamo još samo 2100 km vožnje do Nikkaluokte. To je polazna
točka za uspon na Kebnekaise (najviši vrh Švedske). U Nikkaluoktu stižemo 10.7.2023. u ranim
jutarnjim satima. Dižemo šator u šumarku uz parking i odmaramo 2-3 sata. Budući da je ljetni
solsticij na sjeveru, u to doba nikada ne pada mrak pa se prvih par dana bilo malo teže naviknuti na
spavanje. Nakon odmora pakiramo ruksake i krećemo prema planinarskog domu do kojeg je pristup
19 km. U ruksaku je moralo biti sve za sljedeća tri dana pa se težina popela na dvadesetak kilograma.
Nakon pet sati, sa manjim pauzama, stižemo do Kebnekaise fjällstation i postavljamo si bazni kamp te
pokušavamo nadoknaditi izgubljeni san od prethodnih dana. Sljedeće jutro, već oko 4 sata, smo budni i
nakon brzinskog pakiranja krećemo na završni uspon. Odlučujemo se za kružnu stazu za koju je inače
potrebno imati vodiča (no ne i u našem slučaju) jer prelazimo ledenjak i feratu. Do vrha nam je
trebalo 6h sa naslikavanjem i uživanjem u lijepom vremenu i pogledima. Prvi cilj je postignut i stojimo
na najvišem vrhu Švedske (Kebnekaise 2106m). Odluka je pala da odem i na susjedni vrh, koji je par metara niži, ali nije prekriven snijegom i kroz par godina će preuzeti titulu najvišeg vrha, no budući da sam dereze ostavio u skloništu, nedaleko od vrha, vraćam se sa pola puta jer je ledeno i opasno, a ionako
sam zacrtani cilj postigao pa ne vrijedi riskirati. Povratak nam je trajao još 6-7 sati jer kružna staza
nakon spuštanja na 1500m vodi na susjedni vrh (1750m) i onda ponovno prema planinarskom domu
koji je na 700m visine. Nakon dolaska do doma zasluženo smo odmorili u šatoru te je još jedna „noć“ provedena na istom mjestu.
Nakon dolaska na parking, za što smo prošli 19 km, slijedilo je kuhanje doručka i polazak prema Kiruni i dalje do Finske granice. Sljedeća destinacija je najviši vrh Finske (Halti 1324m) na kojeg se planiramo popeti sa Norveške strane jer je pristup iz Finske preko 55km. Vožnja stotinjak kilometara po Finskim ravnicama, izlijetanje sobova te je uslijedio pronalazak mjesta pogodnog za dizanje šatora i spavanje u Norveškoj. Sljedeće jutro krenuli smo na Halti. Staza je neuređena, sve je kao velika kamena pustinja i cijelo vrijeme treba skakutati sa kamena na kamen i pratiti GPS trag jer markacije praktički i ne postoje. Nakon par sati dolazimo na najviši vrh masiva, no to je još uvijek u Norveškoj pa idemo dalje do prelaska granice i do najvišeg vrha Finske. Na vrhu susrećemo nekoliko Finaca koji dolaze sa njihove strane i potrošili su tri dana da bi se popeli na najviši vrh svoje države od 1324m, a još toliko im je potrebno da bi se vratili nazad.
Nakon spuštanja do parkinga sljedećih par dana razgledavanja Norveške, fjordova, planina i jezera.
Najviši vrh Norveške Galdhøpiggen 2469m nalazi se u južnom dijelu Norveške pa smo ga ostavili za
povratak no vrijeme nam se iznenada pokvarilo. Nakon 8 dana prvi puta smo odlučili prespavati u
čvrstom objektu (planinarski dom) jer je padala kiša nošena jakim vjetrom. Ujutro oko 4h krećem sam na uspon. Prvo se prelazi preko mostića nabujale rijeka od otopljenog ledenjaka i dodatne kiše i snijega proteklih dana. S druge strane rijeke je kamp i vidim da je bila odlična ideja uzeti sobu u planinarskom domu jer su skoro svi šatori potopljeni. Sam uspon nije kondicijski ni tehnički zahtjevan, no iznad 2000m je palo nekoliko centimetara snijega na oštro kamenje pa je trebalo malo bolje paziti da ne bude neugodnog klizanja i padova (bilo je samo jedno). Na vrhu je naravno dočekala magla. Par brzih slika sa zastavom HPD Oštrca (15 min jer mi je vjetar svaki put prevrnuo mobitel) i polazak prema dolini. To je bio
ujedno i kraj Skandinavske avanture jer je sljedećih tjedan dana bila prognoza za kišu i nije imalo
smisla dulje ostajati. Sljedeći dan smo već na putu kući i usput smo “skoknuli” na najviši vrh Danske
(Møllehøj 1706m).
